Meto Jovanovski: Sve je pošlo od „Zle žene“

Objavljeno: . u kategoriji Umjetnost i kultura

Meto Jovanovski (72) je po svemu posebna glumačka ličnost, čovjek koji je sposoban prodrijeti u suštinu najkompliciranijih likova i na filmu i u pozorištu. Ovaj Makedonac je svoju glumačku karijeru gradio širom bivše Jugoslavije, a nakon raspada ostao je jedan od umjetnika koji su svojim djelom spajali ratom zavađene narode. Nema zemlje nastale raspadom Jugoslavije u kojoj je nepoželjan. 

Zlatni platan

Na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju prošlog mjeseca dobili ste nagradu Zlatni platan za izuzetan doprinos popularizaciji filmske umjetnosti Mediterana i Evrope.

- Nisam ni znao da postoji taj festival filma. Znao sam da ima Festival dramskih amatera još iz vremena one Jugoslavije. Drago mi je zbog nagrade. Nisam ni znao šta znači - Zlatni platan, poslije sam shvatio. Ova arhitektura me podsjeća na Dubrovnik, ali Dubrovnik nema drveće u centru. Dobro je što se nagrada zove baš Zlatni platan. Trebinje je divan grad, ljudi su vrlo gostoprimljivi i grad je otvoren. Lijepo je što postoji ovakav festival, spona za predstavljanje i nadopunjavanje različitih kultura, jer film nema granice - kaže Jovanovski.

Sve više Vas ima i u rediteljskim vodama, kako ste se odlučili da prijeđete iza kamere?

- Prije svega sam glumac. Glumac ako je dobar, ako je pametan, kreativan, lako može postati reditelj. Ali reditelj teško može postati glumac.

 Film ili pozorište, šta više preferirate?

- Film cijenim. To je velika čarolija. Ipak, na prvom mjestu je pozorište. Pozorište je osnova za sve. Znanje, iskustvo, dramaturgija, jer kada to poznaješ i umiješ, lako je raditi na filmu.

Zakoračili ste u osmu deceniju, ali ste još veoma aktivni. Šta je to na čemu sada radite?

- Sada sam profesor na privatnoj akademiji u Skoplju. Imam 18 studenata iz Turske, Crne Gore, Srbije, Albanije, ali najviše iz Makedonije. Nije to baš mala brojka mladih ljudi koje treba da osposobite da budu glumci, da nađu posao i da žive taj posao kao glumci. Tako da sam se njima puno posvetio, to mi je veliki angažman. Zatim radim na filmu prema romanu Stojana Andova, bivšeg predsjednika makedonskog parlamenta. Napisao sam scenarij prema njegovom romanu „Stav i ljubav“. On obuhvata period od 100 godina i familije turske, albanske, katoličke i makedonske. On ima 12 ili 13 knjiga. Ja mu, praktično, zajedno sa studentima, pravim promocije tih knjiga. Dobio sam i novac koji je dala agencija, ali to nije dovoljno. Pokušavam već dvije godine i u Srbiji, i Crnoj Gori, i u Bosni, i Sofiji. Teško ide. Treba još nekih 250.000 eura najmanje da bismo mogli početi snimati.

I pored raspada Jugoslavije, Vi ste i dalje popularni u svim bivšim republikama.

- Raspad Jugoslavije jeste, ali ja ipak idem svugdje gdje me traže. Idem svugdje i imam svugdje prijatelje. Mislim da nekako umjetnost, muzika, pjesma ne bi trebali imati granice. Radio sam u Hrvatskoj, Splitu, radio sam u Sarajevu dvije godine, igram u Srbiji, u Crnoj Gori i, naravno, Makedoniji.

Želja i strast

 Sjećate li se prve uloge koju ste odigrali?

- Tada još nisam bio glumac. To je bilo amatersko društvo. Igrao sam u ”Zla žena” od Jovana Sterije Popovića. To je bilo mnogo davno, pedesetih godina u Delčevom, malom gradu. To je bio nekakav podstrek da počnem da se bavim tim, da volim taj posao. Kada sam igrao, mislio sam da je to fenomenalno. Sada kada razmišljam, vidim da je to bilo mnogo naivno. Ali ta želja i strast da se pokaže, da se odigra, to mi je ostalo do dan-danas kao sjećanje. Poslije toga sam radio u Štipskom pozorištu i učio Višu pedagošku, ali nisam je završio. Onda sam otišao u Sofiju u Bugarsku da studiram akademiju, jer Makedonija u to vrijeme nije imala akademiju.

Vrijedne nagrade

 Imate puno nagrada, ima li neka koju biste izdvojili?

- Sve su nagrade na neki način vrijedne. Imam puno nagrada, iz svih krajeva, i sve nagrade su dobre za sebe. Dobio sam i nacionalnu nagradu koja mi osigurava novčani iznos na mjesečnom nivou, tako da je to dobar dodatak uz penziju. U Americi se svi bore za Oskar, jer im to onda otvara mnoga vrata i svi ih traže. Kod nas je drugačije, ali opet važno je za ljude, za ovaj svoj rad, da neko vrednuje, da prepozna šta je to što oni rade. Nagrada nije važna za samog glumca koji to dobije. Vrednovati stvari je važno za sve nas. Zato što moramo znati šta je dobro, a šta je loše i za ove i za buduće generacije.

U filmu „Kao rani mraz" glumite s Radetom Šerbedžijom, Mustafom Nadarevićem i još mnogo drugih glumaca iz nekadašnjih jugoslavenskih republika.

- To je film Đorđa Balaševića u kojem imam simpatičnu malu ulogu, ali bio sam zadovoljan zato što sam upoznao tamo ljude koji su malo drugačiji. Ulogica je divna zato što je to 1919. godina, ima velikih turbulencija. Film je zahtjevan. Sreća je da je on dobio novac koji je tražio.

 Dvije kćerke

- Imam dvije kćerke, jedna je u Zagrebu i završava dizajn, a druga je završila informatiku i predaje. Ljilja Bogojević je moja bivša supruga i ona se bavi glumom. Kćerke povremeno dolaze. One su već velike. Ova starija živi s momkom. Poštuju me, a i ja uvijek, kada imam neku zaradu, pošaljem onoliko koliko mogu, jer svugdje je teško - govori Jovanovski.

Čehov je najveći

 Vaša poruka mladim ljudima koji žele da se bave glumom?

- Želim da mlade naučim da razmišljaju svojom glavom. Ako sebe, svoje znanje i senzibilitet eksponirate, vi ćete da budete svoji i uvjerljivi, ali ako počnete da imitirate, bit ćete prepoznatljivi. Imitacija je uvijek prepoznatljiva. Učim studente da vode red, da ne prihvate neke budalaštine. Moj profesor je rekao: „Ipak je Čehov najveći!“ To je za mene zakon, što je moj profesor rekao. To i njima preporučujem, jer, ako neko prouči Čehova i razmišlja o tome, on će na neki način sebe kodirati i u svaku ulogu unijeti dušu.

Najdraža uloga

- Teško je izdvojiti najdražu ulogu, jer na neki način svaka je dobra. Kod nekih uloga naučiš nešto, ali nekim ulogama ti nešto i dodaješ i dopisuješ.

Od pozorišnih uloga je svakako Šekspirov Hamlet, jer je on bezvremenski, to je vrh koji se ne da lako osvojiti. Potrebne su velike psihofizičke i kreativne pripreme. Učenje satima i analiziranje velikih monologa, dijaloga, sat treba da samo te monologe izgovorim, to je izazov i podvig. To je lik koji te misaono nadograđuje i obogaćuje - ističe Jovanovski.

Dnevni Avaz / Predrag Mucović

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

10-12-2018
SRBIJA I CRNA GORA U BORBI ZA POLUFINALE: Do sada neviđena ponuda za klađenje na jedan rukometni meč
10-12-2018
Plivači PVK "Leotar" nadmašili sva očekivanja – pehar i četrdeset osam medalja
09-12-2018
Priče s' kamena: Legenda o Nemanjićima (Video)
WEB design