Ljubica i Danilo Gobović: 60 GODINA BRAČNE SREĆE

Objavljeno: . u kategoriji Trebinje

Na Begovim koritima u Bijeloj gori, za Ilindan 1957. godine sreli su se pogledi dvadesetjednogodišnje Ljubice Grubač iz sela Orovca i četiri godine starijeg Danila Gobovića iz sela Aranđelovo. Jedan pogled je bio dovoljan, da se među brojnom omladinom, koja se tradicionalno početkom avgusta okupljala na proslavi u ovom dijelu trebinjske opštine, zavole šarmantna Ljubica i naočiti Danilo te narednih šezdeset godina provedu bez grke riječi. Od početka su znali da je to to, ljubav za cijeli život. Vjenčali su se par mjeseci kasnije. Tačnije, bilo je to tri dana po Aranđelovdanu – krsnoj slavi porodice Gobović, 24. novembra 1957. godine.

„Prvi put smo se vidjeli na Begovim koritima, ali i ovako usput smo se sretali. Ponekad. Nismo se dogovarali. Nije bilo telefona, ali bi se udesilo tako. Bilo je nešto jako i samo se od sebe namještalo“, započinje razgovor Ljubica Gobović dok se prisjeća da je Danilo silazio čak do Lastve, gdje bi se sreli, malo popričali, a onda bi joj se ponudio da je otprati do Orovca. Nije ga odbila.

„Bio je lijep momak“, nastavlja, a Danilo, iako je obećao da je neće prekidati, šeretski dodaje: „Lijep sam i sad, Bogami!“ I već se smijeh ori kućom iz koje pogled puca kao sa Švajcarskih Alpi.

Nije Ljubica znala šta ima ili nema Danilo. Kazao joj je samo da živi sa roditeljima. Nije nju, do duše, ni interesovalo. Priznaje da joj je zaigralo srce čim ga je vidjela i to joj je bilo dovoljno.

U razgovor se ubacuje Danilo. Vitalan, dobrog zdravlja, staložen i očigledno duhovit.

„Vidio sam je dva puta na Begovim koritima. Malo tamo-vamo, cucu-cucu i evo šezdeset godina proleće“, evocira uspomene na pedesete godine minulog vijeka te nastavlja da zadirkuje Ljubicu: „Bili su Grubači na glasu, Bogami. Jako pleme. Tako da sam se silno oženio. Zamislite ima petoricu braće i nisam ih se bojao. Sjajno sam se s njima slagao, jedino sam se s njom svađao“.

Dok smijeh udara o zidove kuće, zajednički se prisjećaju prvih dana bračnog života. Ne žale nijednog trena što su se jedno drugom zavjetovali na vječnu ljubav.

„Prije je bila ljubav, a danas interes. Bilo je dobro iako smo se dosta mučili. Težak nam je život bio, ali postojali su sloga, poštovanje i dogovor. Ni vode u kući, ni struje, ni puta pred kućom. Konj je bio glavna snaga. Sve se nosilo na vratu ili na konju. Ipak, hljeba je možda falilo nekad, ali ljubavi nije nikad“, tvrdi bračni par koji imaju petoro unučadi i dvoje praunučadi.

Ljubicini roditelji su imali devetoro djece. Pet sinova i četiri kćeri. U kući je uvijek bilo veselo. Ljubica je voljela da zapjeva i tu je naviku prenijela i u novi dom, gdje je zatekla svekra i svekrvu.

„Dvoje staro i nas dvoje. Dok su se djeca počela rađati. Fino smo se slagali. Svekrva i ja smo imale divan odnos. Sve mi je vjerovala i prepuštala. Ni Danilu, sinu, nije vjerovala koliko je meni“, s velikim poštovanjem priča baka Ljubica, a đed Danilo je svako malo prekida: „Mora da si dobra bila pa zato“. I dok bi se današnje gospođe naljutile na zadirkivanje, baki Ljubici je srce puno.

Ona je bila zaposlena do vjenčanja. Poslije se odlučila na brigu o domaćinstvu i djeci: Milanu, Marijanu i Mileni. Danilo je radni vijek proveo u Hidroelektranama na Trebišnjici, od Brane do Mirotinja. Obrađivali su sedam duluma zemlje. Držali stoku. Borili se da djecu izvedu na pravi put i uspjeli.

„Radili smo mnogo, ali se znali i proveseliti. Subotom smo išli na sijela ili su kod nas dolazili. Popričali bi se. Zapjevali. Kuća je uvijek bila puna. Voljeli smo da nam dođu i porodica i kumovi i prijatelji i komšije“, priča mi ovaj osamdesetšestogodišnjak i kune se da nikakve tegobe ne osjeća, a i ako ga nešto zaboli – andol je jedina tableta koju popije.

„Moram priznati da sam imao jednu muku. Ljubica nije znala baš dobro da kuva kad smo se uzeli“, nastavlja u šaljivom tonu Danilo, ali ni Ljubica se ne da: „Jaka sam ja bila, kuražna. Nisu mene Gobovići mogli uplašiti. Opet bi ja pošla za njega. Mi smo uspjeh doživjeli. Zamislite petoro unučadi – pet fakulteta“, ponosna priča, a očigledno ima i razlog dok je Danilo opet ne zasmije riječima: „Možda bi ti opet pošla za mene, ali ja bi razmislio. Ako bi nalećela kakva druga. Dobra. Ne bi ja tebe ponovo oženio“, namiguje i „crkava“ od smijeha, a ona ga gleda očima punim ljubavi: „Teško tebi kad oni odu!“

Gobovići žive sa sinom Milanom na imanju, ali često odlaze u grad u posjeti Marijanovoj i Mileninoj porodici. Teško se odvajaju jedno od drugog pa makar i na pola sata. Vole da čitaju, ispunjavaju ukrštene riječi, ali i, ponekad, pogledaju špansku seriju.

„Kod nas je nešto bilo čudno. Gledam druge brakove. Posvađaju se pa po nekoliko dana ne govore, a mi jok. Nama ne može proći ni sat i po. I opet neko progovori“, objašnjava mi ova draga žena veselih očiju. I taman što se raspričasmo, Danilo opet progovori: „I uvijek ja prvi progovorim i tako šezdeset godina. Veliko je šest, a ne šezdeset godina“, a Ljubica kao da već ima spreman odgovor: „On je uvijek kriv pa uvijek prvi i progovori!“ Opet se se smijeh zaori. I tako već šest decenija. I neka tako bude za vijek vjekova u kući Gobovića.

radiotrebinje.com

Objavi na Facebook profilu

Poslednje dodato

Vasa reklama dole sredina